Osnovna škola Čazma

Poanta odgoja i podizanja djece je da ih pripremimo i naučimo kako hrabro, pošteno i samostalno živjeti u svijetu kad postanu odrasli pripadnici društva. No taj svijet postao je iznimno nepredvidljiv. Kada se sjetimo vlastitog djetinjstva, koje i nije bilo tako davno, imamo osjećaj da su lekcije o životu bile jasnije definirane i podijeljene na one dobre, učinkovite i vrijedne truda i one opasne, nepoželjne koje treba izbjegavati. Te lekcije možda više ne vrijede jer svijet se mijenja brzinom koju je teško pratiti. Teško joj se prilagođavati i predvidjeti kretanja čak i za bližu budućnost.

Isto tako, sve se češće događa da najuspješniji pojedinci, inovatori i biznismeni našeg doba (npr. Mark Zuckenberg ili nedavno preminuli Steve Jobs) otvoreno pričaju o tome kako su u jednom trenutku napustili formalno obrazovanje koje im nije pružalo zadovoljavajući okvir, pa su odlučili razmišljati van granica, dali svojoj kreativnosti šansu i skupili hrabrost da riskiraju. Unaprijedili su čovječanstvo ili nam podarili mnoge inovativne proizvode i rješenja, a da gotovo ništa od toga nije imalo veze s njihovim obrazovanjem.

Kako se postaviti prema obrazovanju i što reći djeci?

Vještine se mogu naučiti, naravno. Škola i obrazovanje i dalje su važni za razvoj kritičkog mišljenja i usvajanje vještina rješavanja problema. No, ono što je važnije no ikada je usaditi djeci emocionalne i intelektualne temelje koji će im služiti kao osnova za korištenje tih vještina.

Djeca su prije 30 ili 40 godina odgajana u domovima gdje su oba roditelja bila zaposlena, a djeca su više-manje bila prepuštena sama sebi. Filozofija je bila da djeca moraju postati čvrsta i neovisna. Ono što su roditelji interpretirali kao kvalitetu, djeca su doživjela kao manjak pažnje. Sada su ta djeca i sama roditelji, pa rade upravo suprotno - djeci daju i previše pažnje, strože ih kontroliraju, a nauštrb njihovoj samostalnosti. Zato je teško danas, općenito govoreći, optužiti roditelje da djeci ne poklanjaju potrebnu pažnju. Od trenutka rođenja, stavljamo ih pod stakleno zvono, snimamo, proučavamo, bdijemo nad njima i ohrabrujemo ih na svakom koraku.

Koji je cilj? Ono što je nagrada i za roditelja i za dijete u kontekstu obrazovanja i profesionalnog usavršavanja još uvijek je uspješan upis na fakultet. Djeca su imala kroz odrastanje sve predispozicije da uspiju, a osjećaj sreće i zadovoljstva doći će sam po sebi nakon što se godine obrazovanja kapitaliziraju, nakon što vaše sin ili kćerka pronađu posao u struci i počnu zarađivati zasluženi novac.

Upravo to je kriva poruka koju današnjim generacijama djece i mladih prenosimo. To su djeca koja odrastaju u jedan neprijateljski nastrojen svijet i djeca kojoj treba više od desetljeća da se napokon osamostale i odrastu. Ukoliko ne uspiju u planovima, ne pronađu posao, ne odsele, nemaju novaca i sl., postaju bespomoćni i ne znaju kako si pomoći. Jer ako obrazovanje, diploma, znanje struke, dodatne vještine i nešto sitno radnog iskustva nisu dovoljni, što da rade?

Uz sve naše napore da odgojimo djecu koja će stremiti uspjehu, zaboravljamo ih naučiti neke osnovne vještine preživljavanja, a to je - pronaći zadovoljstvo i raditi stvari koje nisu povezane s ocjenama, priznanjima ili poslom. Poanta je "ostati gladan" i ostati luckast i djetinjast, kako je to u jednom od svojih inspirativnih govora kazao Steve Jobs 2005. godine.

Djeca trebaju znati da nije cilj postati sit i trom i uklopiti se u sustav koji će ti sve dati, već biti gladan novih informacija, novih znanja, koristiti uređenu dječju kreativnost, kombinirati, snalaziti se, graditi i rušiti, igrati se i eksperimentirati.  

Očekuje nas budućnost u kojoj će se morati ponovno definirati što znači biti uspješan, a što znači biti luzer. Poanta će biti da nije važan trofej na kraju, već sama igra kojom se do njega dolazi, jer kroz omiljenu igru dobivamo sve što nam treba - osjećaj zadovoljstva, uzbuđenja, korisnosti. Nije to nikakva nova filozofija, ali je ona na koju smo zaboravili.

Kada vidite svoje dijete kako dolazi kući iz škole s ruksakom toliko teškim da mu iskrivljuje leđa, s nesretnim izrazom lica jer ima hrpu zadaće, zabirnuto jer je dobilo trojku iz kemije, zapravo vidite sljedbenika jedne zastarjele filozofije i obrazovnog sustava.

A taj sustav djecu ne priprema na ono što ih očekuje, a to je žestoka borba za svako radno mjesto koje pak ne donosi nužno i osjećaj sreće, uspjeha i zadovoljstva već vjerojatnije nužno prilagođavanje ukalupljenim formama koje dozvoljavaju vrlo malo slobode i kreativnost (iako se deklarativno današnja ekonomija upravo tim epitetima hvali). U takvom sustavu uspijevaju oni koji se znaju igrati, koji su kreativni, odvažni, razmišljaju svojom glavom, razvijaju svoje talente i što je najvažnije - vole i uživaju u onome što rade.

Zašto baš vaš klinac ili klinceza ne bi bio jedan ili jedna od njih?