Postoji neposredna veza između toga kako se djeca osjećaju i kako se ponašaju? Kad se djeca osjećaju dobro, dobro se i ponašaju. Prihvaćajući njihove osjećaje možemo im pomoći da se osjećaju dobro.

Većina roditelja svojoj djeci drži prodike o tome kako svaki pojedinac ima pravo na vlastito mišljenje i osjećaje, a da li u praksi obraćaju pozornost na dječje osjećaje? U takvim situacijama skačemo sami sebi u usta, jer im u biti šaljemo poruku 'nemate pravo osjećati to što osjećate'.

Teško je prihvatiti njihove osjećaje, jer odgajamo po modelu koji smo naučili od svojih roditelja, a oni od svojih i tako dalje. Da su naši roditelji prihvaćali naše osjećaje, danas ne bismo morali ispravljati krive navike usvojene iz prošlosti.

Sjećate li se jesu li vaši roditelji uvažavali vaše osjećaje?

Kada biste došli kući s treninga potišteni jer vas je trener isključio iz igre i ispričali to roditeljima, kako su reagirali?
Jesu li vas utješili ili još dodatno rastužili riječima: „Život nije uvijek pošten, ali moraš se naučiti nositi s porazom“, ili „Uzbuđuješ se zbog sitnica. Nije kraj svijeta što nisi odigrao jednu utakmicu. Zaboravi na to.“

Da li vas je to utješilo? Jeste li iz te roditeljske reakcije zaključili da vas roditelji razumiju i shvaćaju vaše osjećaje ili ste se osjećali da vam roditelji pokušavaju reći kako se trebate osjećati i što trebate raditi u takvoj situaciji, a da ih to niste tražili.

U takvoj je situaciji dovoljno priznati djetetu pravo na uznemirenost, odnosno prihvatiti njegove osjećaje. Roditeljska reakcija na nastalu situaciju rečenicom „Spoznaja da te trener isključio iz igre sigurno je bila veliki šok i razočaranje“ bi dijete potakla da se otvori i nastavi iznositi svoje osjećaje vezane uz uznemirujući događaj.

Primjer poricanja djetetovih osjećaja

Poricanje osjećaja – kad se poriču djetetovi osjećaji, ono se lako obeshrabri.
Dijete: „Ova pripovijetka je glupa.“
Roditelj: „Ne, nije. Veoma je zanimljiva.“
Dijete: „Mrzim čitati.“
Roditelj: „Ne mrziš. Ti baš voliš čitati.“
Dijete: „Ima previše riječi.“
Roditelj: „Ne budi smiješan. Sve su to jednostavne riječi.“
Dijete: „Preteško je.“
Roditelj: „Uopće se ne trudiš. Jednostavno si lijen.“

Pretvorite osjećaje u riječi

Dijete: „Ova je pripovijetka glupa.“
Roditelj: „Nešto u njoj ti se ne sviđa?“
Dijete: „Dosadna je. Koga je briga za ------?“
Roditelj: „Znači, lik ti nije zanimljiv?“
Dijete: „Ne, svidjela mi se zadnja priča koju smo čitali – ona o konju i psu.“
Roditelj: „Izgleda da su ti draže knjige o životinjama.“
Dijete: „Da… valjda. Kad pročitam ovu, uzet ću još jednu knjigu o psima.“
Roditelj: „Pomoći ću ti da je odabereš sljedeći puta kad budemo išli u knjižnicu.“

Kad prepoznamo i prihvatimo djetetove negativne osjećaje, ono osjeća poticaj da se nastavi truditi.
Roditelj sigurno ima najbolje namjere, ali kad je dijete obasuto kritikom i savjetima koje nije ni tražilo, teško mu je razmisliti o problemu ili preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje. Ali, kad na djetetovu uznemirenost uzvraćate brižnošću i suosjećanjem, pružate mu mogućnost da se usredotoči na problem i po mogućnosti ga sam riješi.
Djeca teško mijenjaju ponašanje ako potpuno zanemarujemo njihove osjećaje. Zato pokušajmo napraviti taj mali korak u razumijevanju njihovih osjećaja i olakšajmo komunikaciju s njima.

Autor: Gordana Benat