Osnovna škola Čazma

Prvi dan škole često se duboko utiskuje u sjećanje jer simbolički predstavlja veliku prekretnicu u životu. Mijenja se identitet djeteta – ono postaje “školarac”!

Za većinu djece polazak u školu praćen je mnoštvom različitih emocija. Ulasku u razred prethode liječnički pregledi, kupovina knjiga i teka, napetost raste i napokon dolazi taj dugo očekivani dan - škola vrvi od uzbuđenih roditelja i mališana, neki  bučno ulaze u razred, ispituju gdje je što, pozdravljaju ostalu djecu…. dok jedna djevojčica stoji pored vrata, pogleda usmjerenog prema podu, pognute glave. Izbliza se može primijetiti da joj je disanje ubrzano i da grčevito stišće prstiće - mogući signali unutarnje neugode. Ako je se nešto pita odgovara tiho, zastajkujuće, no ipak ispod kapaka promatra sve što se oko nje zbiva.
Ako se bolje pogleda naći će se još podosta djece koja svojim neverbalnim ponašanjem signaliziraju ono što se naziva „sramežljivost“. Sramežljivost se najčešće javlja pri suočavanju s novim socijalnim situacijama, novim ljudima i normalna je pojava koja, ako nisu prisutne druge naglašene poteškoće u ponašanju, nije povezana s psihološkim poteškoćama. 
Valja razlikovati sramežljivo dijete od djeteta koje je zatvoreno i nezainteresirano za okolinu! Sramežljivo dijete želi kontakt, želi se uključiti, no nedostaje mu hrabrost ili/i ne zna kako. 
Postoje različita tumačenja uzroka sramežljivosti, pri čemu mnogi govore o utjecaju temperamenta i herediteta, dok drugi više naglašavaju utjecaj ranih iskustava i modela koje su djeca promatrala u ranom djetinjstvu.

I dok se svojim neverbalnim ponašanjem djevojčica donekle povukla iz okolnih zbivanja, ona ima vremena primiti dojmove iz nove situacije, proraditi ih...
Funkcija sramežljivosti može biti jednostavno osigurati sebi dovoljno vremena za pripremu na ulazak u novu situaciju. U tom slučaju se ona nakon nekog vremena gubi i dijete se, kako bolje upoznaje situaciju, sve više oslobađa.

Drukčija je situacija ako je sramežljivost rezultat pretjerane samokritičnosti i negativne slike o sebi. Osjećaj stida se razvojno javlja negdje oko druge godine, u fazi razvoja pojma o sebi, kad dijete polako počinje svjesno oblikovati shvaćanje “tko i kakav/kakva sam ja” i kad se stvaraju temelji osjećaja osobne kompetentnosti, samopouzdanja, slobodnog izražavanja sebe. Ako roditelji kao “odgojnu metodu” koriste posramljivanje i dijete se osjeti nevrijednim često će se potruditi da ipak zadovolji svoje roditelje. Na osnovi toga roditelj može zaključiti da je posramljivanje pokazalo rezultat i nastaviti u svrhu “odgajanja” izgovarati poruke “srami se” ili uspoređivati dijete s drugima pri čemu su ti drugi uvijek bolji, pametniji, poslušniji itd. Na tim osnovama razvijena sramežljivost posljedica je negativne slike o sebi, nedostatka samopouzdanja i zadržat će se znatno duže i pojavljivati u raznim situacijama. Daljnja negativna posljedica posramljivanja je da djeca postaju pretjerano zaokupljena samima sobom te ne razvijaju u odgovarajućoj socijalnu kompetentnost i empatiju za druge.

Kako pomoći našoj sramežljivoj djevojčici?

• Kao prvo - izbjegavati korištenje riječi “sramežljiva”! Riječi koje upućujemo djetetu, a naročito riječi kojima dijete opisujemo nekom drugom u njegovoj/njezinoj prisutnosti su poput “etiketa” koje lijepimo na dijete i koje mogu imat neugodnu posljedicu “proročanstva koje samo sebe ispunjava”. Ako dijete dovoljno često čuje o sebi “on/ona je sramežljiv/a” čvrsto će usaditi taj pojam kao dio vlastite slike o sebi što može u kasnijim situacijama biti znatna kočnica.
• Zatim - poštovati sramežljivo ponašanje kao prirodnu reakciju djeteta i ne gurati dijete na silu da uđe u situaciju i komunikaciju prije nego što je ono spremno. Sramežljiva djeca su često vrlo inteligentna i osjetljiva, a uz suptilnu podršku s vremenom će se sve lakše i sa sve većom sigurnošću suočavati s novim izazovima.
• Prije ulaska u novu situaciju dobro je djetetu dati što više informacija, jer to pridonosi osjećaju sigurnosti. Npr. prije polaska u školu roditelji s djetetom mogu posjetiti u nekoliko navrata školu (pa makar je gledali samo izvana), opisati kako izgleda školski sat, školski odmor...
• Djetetu će pomoći ako unaprijed stvori što bogatiju unutarnju predodžbu sebe u školi – dakle da si slikovno predstavi kako će izgledati, što će vidjeti oko sebe, što će čuti, kako će se osjećati, što mu/joj sve treba da se u te prve dane škole osjeti što ugodnije moguće. 

U tu svrhu može pomoći i razgovor sa starijom djecom iz okoline o tome kako su se oni osjećali prvih dana škole, naglašavajući da su normalni i uzbuđenje i strah i smijeh i plač…
Našoj djevojčici je prišla učiteljica i zamolila je da joj pomogne dijeliti papire… Djevojčica se uspravila, osjetila olakšanje jer je sad imala neki zadatak, znala je kako se treba ponašati i slijedeći učiteljicu počela uspostavljati prve kontakte s budućim suučenicima.

Izvor: Mamino sunce