Nasilje među vršnjacima (eng. bullying) se može odrediti na slijedeći način: učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od strane jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija naglašava negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli.

Zašto se dijete počinje nasilno ponašati?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, postoje osobine obitelji i djeteta koje utječu na razvoj nasilnog ponašanja, kao i osobine škola koje mogu poticati ili sprečavati pojavu nasilja.

Obitelj: za zdrav razvoj djeteta, vrlo su važna iskustva u obitelji. Nedostatak pažnje i topline, svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće te nedovoljan nadzor i briga roditelja plodna su podloga za razvoj nasilničkog ponašanja djece. Svjedočenje agresivnom ponašanju obuhvaća fizičku i verbalnu agresiju roditelja prema djetetu ili fizičku i verbalnu agresiju među roditeljima. Korištenjem fizičkog kažnjavanja roditelj šalje djetetu poruku kako je u redu ljutnjom, nasiljem i zastrašivanjem dobiti ono što želimo. Vjerojatno je da će dijete koristiti slične metode i sa svojim vršnjacima. Također, ako je roditelj previše popustljiv kada dijete tvrdoglavo i bez pravog razloga zahtjeva nešto, šalje mu poruku kako takvo ponašanje uspijeva kada se nešto želi postići.

Individualne osobine: Djeca koja su impulzivna, živahna, imaju višak energije, nemaju strpljenja, koja često pronalaze brza ”rješenja” frustrirajućih situacija, ali i traumatizirana djeca podložnija su nasilničkom ponašanju. Okolina ih doživljava ”zločestima” i može im pripisati zločesto ponašanje te se dijete počinje u skladu s tim i ponašati.

Škola: školsko okruženje je također vrlo važno za pojavu nasilnog ponašanja. Nedostatak bliskosti, osjećaja prihvaćenosti svih učenika te međusobnog poštovanja između nastavnika i učenika i obrnuto, dovode do nasilničkog ponašanja u školi. Nereagiranje nastavnika i stručnih suradnika na agresivna ponašanja učenika i loš nadzor u određenim dijelovima škole (igralište, hodnici…) samo olakšavaju nasilnim učenicima da budu agresivni i zastrašuju druge učenike.

Kako prepoznati nasilnika?

Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama, antisocijalni su i skloni kršenju školskih pravila.

Često su skloni ljutnji i ”lako eksplodiraju”. Teško se nose s frustrirajućim situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi (ili u obitelji)! Mogu biti ljuti i uznemireni zbog situacije u školi ili kod kuće. Uglavnom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih. Neki nasilnici uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti.
Lako se uvrijede i često doživljavaju agresiju prema sebi čak i kad nije prisutna. Napadač ne mora nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj. poticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Obično ne vole školu i nisu se na nju adaptirali, imaju lošu samokontrolu, neosjetljivi su na osjećaje drugih ljudi.

Dok neki nasilnici uživaju u agresiji, osjećaju se sigurnima i prihvaćeni su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh, manje su popularni kod svojih vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim situacijama i sami nasilnici postaju žrtve.

Nasilnici uvijek uspiju pronaći način zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti žrtvu: zadirkuju zbog težine, izgleda, boje kose, obitelji, popularnosti, uloženog truda, teškoća u učenju, religije, zbog položaja u društvu, ljubomore na žrtvu…

Upozoravajući znakovi nasilničkog ponašanja

Roditelji čija djeca pokazuju niže navedene znakove trebali bi razgovarati sa stručnjakom koji će im pomoći u shvaćanju djece i savjetovati ih u prevenciji nasilnog ponašanja.

Znakovi kod male djece i predškolske djece

• napadaji bijesa koji traju dnevno duže od 15 minuta te ih roditelji i drugi članovi obitelji ne mogu smiriti pa na kraju im ”popuste”
• prisutni su često bezrazložni ispadi agresije
• impulzivni su, neustrašivi i energični
• konstantno odbijaju pravila i slušanje odraslih
• nisu vezani za roditelje; na nepoznatom mjestu ne traže i ne odlaze do roditelja
• često gledaju nasilje na televiziji, uživaju u nasilnim temama ili su zlobni prema vršnjacima

Znakovi kod školaraca

• imaju lošiju pažnju i koncentraciju
• često ometaju školske aktivnosti
• imaju loš školski uspjeh
• često upadaju u tučnjave s drugom djecom
• na razočarenja, kritike i zadirkivanje reagiraju izuzetnom ljutnjom, krivnjom i željom za osvetom
• često gledaju nasilne filmove i igraju nasilne igrice
• imaju malo prijatelja te su često neprihvaćeni zbog svojeg ponašanja
• sklapaju prijateljstva s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti
• konstantno se suprotstavljaju odraslima
• zadirkuju i draže životinje
• osjećaju se frustrirano
• djeluju kao da ne suosjećaju s drugima

Znakovi kod adolescenata

• ne poštuju autoritete
• nedostaje im suosjećanja za osjećaje i prava drugih
• probleme rješavaju nasilnim ponašanjem
• postižu loš školski uspjeh i skloni su markiranju
• isključuju ih iz škole
• koriste alkohol i droge
• sudjeluju u tučnjavama, krađama i uništavanju javnog vlasništva

Nasilje među djecom: kako pomoći?

O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada, ozljeđuje ili isključuje iz igre i aktivnosti drugo dijete koje se ne može obraniti. Takvo nasilje može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, uništavanja stvari… često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini (npr. ”Ivan nema tatu! Mama ti je debela!”)

Ukoliko Vaše dijete ima problema u školi, netko ga/ju izaziva, ruga mu/joj se, udara ga/ju, uzima njegove/njezine stvari, govori mu/joj ružne riječi, ismijava ga/ju… postoje stvari kojima ga/ju možete podučiti kako bi se zaštitio/la:

• Razuvjerite ga u razmišljanju kako, iz nekog razloga zaslužuje biti žrtva-ne mora osjećati sram; nasilnici su ti koji imaju problem
• Podučite ga/ju kako da bude čvrst/a i jasan / jasna – neka gleda nasilnika/cu u oči i kaže PRESTANI!
• Pomozite mu u osvještavanju činjenice da ne može promijeniti nasilnika, te ga pohvalite što Vam se povjerilo i potaknite ga o istome obavijesti nastavnika/profesora u kojeg ima povjerenja (ukoliko je nasilničkom ponašanju izložen u školi)
• Potaknite ga/ju neka potraži pomoć vršnjaka i ohrabrujte ga/ju u sklapanju i održavanju prijateljstava
• Potičite razvoj socijalnih vještina Vašeg djeteta (ljubaznost, empatija, slušanje, nenasilno rješavanje sukoba, kooperativnost, izražavanje želja i potreba…)
• Potaknite ga da Vam kaže ukoliko zna za neki slučaj nasilja, te da o tome obavijesti i školskog pedagoga, psihologa, nastavnika…
• Potražite pomoć školskog osoblja ukoliko saznate kako je Vaše dijete izloženo nasilju te zajedno poduzmite potrebne mjera s ciljem zašite djeteta od daljnje viktimizacije

Često braća, sestre i prijatelji djeteta znaju za zastrašivanje puno prije nego roditelji i nastavnici te ne reagiraju jer ih je to žrtva zamolila ili iz straha da i oni ne postanu žrtve. Ukoliko sumnjate da je Vaše dijete izloženo zastrašivanju, osim s njim/njom porazgovarajte i s ostalom djecom u obitelji, kao i djetetovim prijateljima kako biste potvrdili svoje sumnje i što prije pomogli djetetu.