Polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što mora naučiti i postići. Uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Dijete treba podnijeti duže odvajanje od roditelja. Igra i druženje s vršnjacima i odraslim osobama tijekom predškolskog razdoblja odlična su priprema. Od djeteta se također očekuje duža usredotočenost na školsko učenje.
Dobra priprema jest uključivanje u kućne obveze, sudjelovanje u igrama uz poštivanje pravila, davanje važnosti učenju, zahtijevanje da dovrši započeto i ne odustaje ako mu odmah ne polazi za rukom.
Polaskom u školu djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine. Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosad pomagali roditelji.
Već kod prvog ulaska u školu, možemo primijetiti vrlo različita ponašanja djece: neka ulaze nasmijana, radosna, neka izgledaju radoznalo, puna očekivanja, neka su zbunjena, neka izgledaju ravnodušno. Kod neke djece opažamo i strah i odbojnost, ima tu i suza – poneko dijete se grčevito drži roditelja i odbija ući u školu.
Dijete koje je spremno za početak školovanja ima pozitivan stav prema školi, raduje se tome kao dokazu svoje odraslosti. Ovaj stav treba podržavati jer olakšava učenje i prihvaćanje obveza te svladavanje poteškoća. Ako sami nemate baš najsretnija sjećanja na školu, nemojte time opterećivati i obeshrabrivati svoje dijete. Imajte povjerenja u njega i sebe! Učinite sve što je u vašoj moći da škola za njega postane mjesto na kojem će radosno, uporno i sa zanimanjem upoznavati sebe i svoje okruženje.
Spremnost za školu
Škola (društvo) postavlja pred djecu određene zahtjeve koje trebaju svladati kroz školsko učenje. Spremnost za školu odnosi se na različite aspekte dječjeg razvoja koji omogućavaju zadovoljavanje tih zahtjeva, pa tako govorimo o tjelesnoj, emocionalno-socijalnoj i spoznajnoj (kognitivnoj) spremnosti za školu.
Tjelesnu spremnost djeteta ispituje liječnik:
-
Dijete treba biti zdravo i zadovoljavati barem minimum standarda za visinu, težinu i tjelesne proporcije.
-
Osjetni organi (vid, sluh) moraju normalno funkcionirati, ako je potrebno uz korekciju(naočale, slušni aparatić).
-
Tjelesna muskulatura mora biti dovoljno razvijena da djetetu omogućava kretanje, stajanje i sjedenje bez teškoća, kao i izdržavanje novih tjelesnih napora poput nošenja školske torbe, pješačenja do škole i mirnog sjedenja u školskoj klupi.
-
Dijete mora imati razvijene navike normalnog hranjenja i kontrole organa za izlučivanje.
Spoznajnu spremnost utvrđuje psiholog, najčešće ispitujući opću intelektualnu razvijenost, te neke sposobnosti kao što su vidna i slušna diskriminacija, grafomotorika i sposobnosti opažanja.
Emocionalno-socijalna spremnost olakšava prihvaćanje škole i obveza jer dijete pri polasku u školu treba:
-
Uspješno komunicirati i surađivati s vršnjacima i odraslima
-
Odvojiti se od roditelja;
-
Primjereno kontrolirati svoje postupke i osjećaje;
-
Ustrajati čak i kad ne uspije odmah.
Imate li bilo kakvu dilemu, posavjetujte se s liječnikom i psihologom. Forsiranje polaska u školu može vas stajati godina nezadovoljstva zbog djetetovih problema. Godinu odgode iskoristite za dobro osmišljen plan pomoći djetetu da dosegne onu razinu spremnosti koja će mu omogućiti uspješno školovanje. Ako mlađe dijete pokazuje izuzetnu spremnost, također se pri donošenju odluke posavjetujte. U tom slučaju može se preporučiti raniji polazak.
Najčešće pitanje: Treba li znati sva slova ili čak čitati?
Najbolja priprema za čitanje jest okruženost brojnim slikovnicama i dječjim knjigama koje se djetetu čitaju, o kojima se razgovara i tako budi interes za slova i čitanje. Ako i ne zna čitati ili ne zna sva slova prije polaska u školu, takvo će dijete to vrlo brzo i s voljom svladati u prvom razredu (što i jest zadatak prvog razreda!).
Škola je počela: Što trebaju učiniti roditelji?
Ako se dijete ne privikava lako i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena da bi se naviknula na promjenu. Brinete li se zbog toga, obratite se učiteljici - možda već promjena mjesta sjedenja ili mali razgovor ohrabrenja mogu pomoći. Ako to ne pomaže, obratite se psihologu ili pedagogu. Iako će dijete o školi najčešće pričati s oduševljenjem, moguća su i razočaranja. Saslušajte ga s razumijevanjem, provjerite što se dogodilo, posavjetujte ga kako da se ponaša. Ne odobravajte mu ako je agresivno, svadljivo i neugodno prema djeci jer će to dovesti do neomiljenosti među vršnjacima.
Ima li dijete u početku poteškoća u pažljivom praćenju nastave – i to je normalno! Uskoro će shvatiti i prihvatiti što se od njega očekuje. Ako se poteškoće koncentracije pažnje nastave i ozbiljno ometaju djetetovo učenje, potražite savjet školskog psihologa. Možda se radi o specifičnom poremećaju pažnje sa ili bez hiperaktivnosti.
Neka djeca mogu imati znatnih poteškoća u savladavanju slova i usvajanju čitanja – korisno je posavjetovati se s logopedom i vidjeti treba li mu njegova pomoć.
Kod svih je poteškoća bitno da roditelj postupa sabrano i ne optužuje dijete upravo onda kad ono treba puno podrške i razumijevanja!
*Dio sadržaja preuzet je s www.udrugaroditeljakpk.hr
U prilogu pogledajte brošuru Priprema djeteta pred polazak u školu koju je izdala Udruga Zajedno u suradnji s Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
Vježbe za otklanjanje teškoća glasovne analize i sinteze
Ovladavanje predčitalačkim vještinama, među kojima je najznačajnija sposobnost glasovne analize i sinteze riječi, koja proizlazi iz uočene glasovne strukture riječi, uvjet je uspješnog odvijanja procesa usvajanja čitanja i pisanja.
Teškoće koje se u prvom razredu javljaju kod dijela učenika, a očituju se u nemogućnosti sastavljanja zadanih riječi u slovarici, odnosno rastavljanja riječi na glasove kako bi se mogle napisati, rezultat su upravo neusvojenosti predčitalačkih vještina. Pri tome je važno naglasiti da teškoće najčešće nisu ni u kakvoj vezi s intelektualnim statusom djeteta te da se u najvećem broju slučajeva kontinuiranim vježbanjem i školi i kod kuće , one postupno uklanjaju.
Tek za manji broj učenika kod kojih se ne uočava napredak, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka – logopeda.
Upute roditeljima
Roditelji bi, radi uklanjanja djetetovih teškoća, kod kuće trebali svakodnevno provoditi kratke vježbe u više navrata, ali ne duže od desetak minuta. Vježbe se preporučuju provoditi češće kroz formu igre, a rjeđe putem učenja kako bi se kod djeteta smanjio osjećaj prisile. U početku rada treba biti osobito strpljiv, naročito ukoliko dijete sporije napreduje. Potrebno je znati da se jedino vježbanjem, kontinuiranim i sistematičnim, uz pružanje stalne potpore djetetu, njegove teškoće najbolje otklanjaju.
VJEŽBE
-
Vježbe sastavljanja riječi od izoliranih glasova / sinteza riječi /
Roditelj izgovara izolirane glasove riječi, a dijete treba prepoznati koja je riječ izgovorena.
Primjer: Roditelj izgovara k-o-s-a , s malim pauzama između glasova, a dijete kaže „ kosa“. Ukoliko dijete ne uspijeva sintetizirati riječ pomaže mu se tako da se dva glasa izgovaraju u slogu, a dva izolirano / ko-s-a /
Popis dvosložnih riječi pogodnih za vježbanje : ruka, noga, lice, peta, rame,maca, zeko, medo, sova, šuma, zima, riba, koza, koka, saka, beba, kiša, jelo, …
-
Vježbanje rastavljanja riječi na glasove / dvosložnih riječi /
Zadanu dvosložnu riječ koju dijete može prethodno sintetizirati, treba rastaviti na glasove govoreći „ glas po glas“. Korisno je da dijete u svojoj slovarici sastavlja tu riječ. Ako ne može složiti slovo po slovo, možemo mu pomoći tako da riječ izgovorimo po slogovima, nakon čega dijete slaže prvi, a zatim i drugi slog. Nakon toga sastavljenu riječ dijete treba pročitati.
Tek kada je dijete u stanju glasno analizirati jednostavne dvosložne riječi , prelazi se na jednostavne trosložne riječi / jabuka, banana, malina, jagoda, salata, cipela, livada, bobica, gitara, lavica, koliba, minuta … /.
U vježbanju ne koristite jednosložne riječi kao sat, miš, vuk i sl. jer su one djeci teške.
-
Vježbe prepoznavanja početnog i završnog glasa u riječi
Roditelj kaže riječ, npr. Vuk, u kojem dijete treba prepoznati početni glas /V / , a zatim smisliti novu riječ koja počinje završnim glasom te riječi / K /. Igra se dalje nastavlja tako što sada roditelj treba prepoznati početni glas riječi i kazati novu riječ koja počinje završnim glasom prethodne riječi.
Takvo učenje dijete doživljava kao igru, budući i roditelj aktivno sudjeluje. S vremenom djeca pokušavaju smisliti što težu riječ za roditelje. Na taj način i oni sami spontano uče.
Izvor: http://os-jsizgorica-si.skole.hr/logoped?news_hk=5400&news_id=91&mshow=758#mod_news
[
Povratak |
Ispiši članak |
]
