Osnovna škola Čazma

17. siječnja obilježavamo dan Sv. Antuna

Iako nam je ovaj sveti pustinjak vremenski veoma daleko, njegova slava nije ipak potamnjela sve do danas. Čitava Crkva slavi mu svake godine spomendan, a pobožni mu se narod utječe u raznim potrebama. Svoju popularnost sv. Antun duguje dijelom i svom životopiscu sv. Atanaziju, no o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun je potjecao iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko godine 250., kad je Crkva proživljavala veliko progonstvo za cara Decija. Njegovi su roditelji bili bogati i ugledni građani. No i on je svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću brzo stekao ugled pa su ga mnogi u važnim stvarima pitali za savjet. Svoju mudrost crpio je iz čitanja Svetoga pisma. Božja riječ ga je sve više zahvaćala i pozivala na potpunu savršenost.

Dajmo sad riječ njegovu životopiscu sv. Atanaziju! On piše: "Poslije smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestricom, Antun je s osamnaest ili dvadeset godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zbog čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem i tko su bili oni u Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed, a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli potrebnima te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima? Premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu'.

Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se zbog njega čitale one riječi pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica, plodnih i lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je malo zadržao za sestru.

Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: 'Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!' Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Partenon (djevojački dom) da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja.

Radio je svojim rukama jer je bio čuo: 'Tko bude besposlen, neka ne jede!' pa je od toga dijelom sebi kruh kupovao, a dijelom ga dijelio siromasima. Često je molio jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka; a kod čitanja je bio tako pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio pa mu je odsele pamćenje služilo mjesto knjiga. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio, gledajući ga, nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata…"

Svetim evanđeoskim radikalizmom Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Zato je prodavši napokon sve, a zadržavši jedino dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru pošao u beskraj Libijske pustinje. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradiva zemljišta. Obrađivao ga je i tako priređivao najpotrebnije za život. Molitvom i odricanjem želio je doći do što užeg sjedinjenja s Gospodinom. To nije bilo baš tako lako, jer je kroz 20 godina bio napastovan veoma teškim napastima. Mučile su ga strasti, a bio je napastovan i na oholost. Đavao ga je htio natjerati u očaj. Tu tešku borbu svetac je izdržao jedino uz Božju milost.

Kad je car Maksimijan počeo u Egiptu progoniti kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. I za čudo, nitko se nije usudio dirati toga neobičnog pustinjaka iz kojega kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311. Antun se opet vratio u svoju pustinju. No, sada više nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Htjeli su da im on, iskusan i slavan pustinjak postane učiteljem duhovnoga života. Broj pustinjaka oko Antuna brzo je narastao na 6.000 i tako on, a da nije ni htio, postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života živo se borio i za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovu božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Božji narod ima u njega veliko pouzdanje pa mu se i danas rado utječe u najrazličitijim i duhovnim i vremenitim potrebama. Slava je pak sv. Antuna pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je onaj kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.