Osnovna škola Čazma

Priznati stručnjaci iznijet će najnovije znanstvene i stručne spoznaje o mucanju, mogućnostima ranog otkrivanja, uzrocima, i terapiji mucanja. Simpozij se organizira pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Gradskog ureda za zdravstvo i branitelje.
  

 
Mucanje (balbuties) ili eng. stuttering je najpoznatiji poremećaj, ali na sreću nije i najučestaliji.

Lako je prepoznatljiv zbog svojih specifičnih manifestacija, a to su: ponavljanje dijelova riječi ili rečenice, produžavanje glasova, zastoji u govoru, neadekvatne pauze, ubacivanje različitih glasova, poštapalice, dulje trajanje govora, razni nepotrebni zvukovi i sl. Mucanje mogu pratiti i druge negovorne pojave po osobu koja muca, kao što su: strah pred govorom i govornim situacijama, tikovi, različiti pokreti glavom, tijelom ili udovima, neadekvatne fiziološke reakcije, strah, emocionalna nestabilnost, smanjena koncentracija, izbjegavanje vizualnog kontakta sa sugovornikom i sl.

Svi autori koji su se bavili problematikom mucanja slažu se da je broj muške djece koja mucaju veći od broja ženske djece. Razlozi ove pojave do danas nisu u potpunosti razjašnjeni. Ista je situacija i kod pitanja nasljednosti mucanja. Fiziološko mucanje česta je pojava u dobi između druge i treće godine djetetovog života. Preklapa se u najvećem broju slučajeva s intenzivnim razvojem govora. Simptomatski u potpunosti nalikuje pravom mucanju, ali je važno naglasiti da je to prolazna faza koja u najvećem broju slučajeva ako se ne intervenira direktno u govor djeteta, ne ostavlja nikakve posljedice na dječji govor.
 
Najčešće se spominju dvije vrste mucanja, psihogeno mucanje i neurogeno mucanje.

• Psihogeno mucanje razlog je izloženosti velikom stresu te se uklanja kombinacijom psihoterapije i govorne terapije.
• Neurogeno mucanje nastaje zbog moždanih ozlijeda te njegovo otklanjanje ovisi o lječenju primarne bolesti.

Tretman za smanjenje mucanja obuhvaća tehnike za smanjenje napetosti, retoričke vježbe i najvažnije - vježbe disanja. Terapiju mucanja teško je odrediti vremenski, to ovisi od osobe do osobe, upornosti i vrsti terapije. Čovjek koji muca mora biti svjesan da se, i ako se njegovo mucanje ublaži, u stresnim situacijama ono može povratiti, ali ako nauči tehniku kojom se koristi da to mucanje ublaži, lakše će se nositi s tim. Liječenje može spriječiti da razvojno mucanje ne prijeđe u doživotno. Zbog toga je preporučljivo napraviti procjenu govora kod djece koja mucaju duže od šest mjeseci te kod onih koja mucaju, a to je praćeno različitim oblicima neobičnog ponašanja ili tikova. Razvojno mucanje se obično liječi edukacijom roditelja o preoblikovanju djetetove govorne okoline u svrhu smanjenja epizoda mucanja.

  
  
 
Roditelje se često ohrabruje na sljedeće:

• Osigurati opuštenu kućnu atmosferu koja pruža dovoljne mogućnosti za govor djeteta. Često pomaže uspostavljanje određenih termina kada dijete i roditelji mogu neometano razgovarati.
• Suzdržati se od kritiziranja djetetova govora ili negativnog reagiranja na teškoće u govoru. Roditelji ne bi smjeli kažnjavati dijete zbog isprekidanog govora ili tražiti da ponavlja tu riječ dok je tečno ne izgovori.
• Ne nagovarati dijete da govori pred mnogo ljudi.
• Pozorno slušati dok dijete govori.
• Govoriti opušteno i polako. Ukoliko roditelj tako govori i dijete će često govoriti jednako sporo i opušteno. Ne treba djetetu govoriti da uspori s govorom, ili da razmisli što će reći prije no što počne govoriti.
• Treba pričekati da dijete izgovori riječ do kraja. Ne bi trebalo dopunjavati djetetove riječi ili misli.
• Potrebno je otvoreno razgovarati s djetetom o mucanju ukoliko dijete započne tu temu.

 
Više informacija o ovoj temi potražite na:
http://www.hld.hr/ 
http://logotherapia.hr/logopedija-zagreb/ 
www.erf.unizg.hr/  
http://www.cplol.eu/
http://ialp.info/ 
 
 
Marija Škes, prof. rehab.