Sve što imamo je naša vlastita promjena. Postajanje sve kvalitetnijim bićem kroz razne životne situacije, kroz međuljudske odnose i kroz odnos sa cjelokupnim postojanjem. Pri tom je sasvim svejedno želimo li se mijenjati radi sebe ili radi drugih. Kada se dogodi promjena koja predstavlja korak bliže sebi, ona je istovremeno i korak bliže drugima. To znači da se otvorio komunikacijski kanal između unutarnjeg i vanjskog svijeta koji je na nov način protočan i zbog toga životu pojedinca pridaje još jednu nijansu.
A što je život raznolikiji u svojim nijansama, to je snažniji osjećaj slobode življenja. Osoba koja je svjesna svoje unutarnje slobode, svoje slobode biranja i odlučivanja to isto može i pružiti drugima. Ono što nas veže za određene “nivoe slobode” jesu vlastite nerazriješene priče, pozitivna i negativna iskustva, idealizirana sjećanja i bolni ožiljci koji datiraju od nekada.
Kada se čovjek okrene duhovnosti, susretne se s načinom razmišljanja i terminologijom koja je izuzetno oslobađajuća. Sveprisutni bog, univerzalna istina, apsolutna sloboda, bezgranično biće, vječno postojanje. Tko smo i što smo mi u odnosu na makrokozmos, na beskonačan svemir? Tko smo i što smo mi u odnosu na mikrokozmos, na neopisivu složenost i osjetljivost mravljeg ticala? Problemi postaju tako mali, jedan jedini ljudski život koji imamo, iz perspektive tog sveobuhvatnog, kozmičkog oka, postaje tako usputan. Tu smo cirka sedamdeset, osamdeset godina – ima nas pa nas nema.
 |
S druge strane, dok ima nas ima i svijeta. Zatvorimo oči, odemo na spavanje i za nas – ni mikrokozmosa ni makrokozmosa više nema. U trenutku kada tonemo u san ili duboku tamu nesvijesti, nitko nam ne može garantirati da je svijet još uvijek tu. Naša perspektiva je – gubeći svijest o sebi, gubimo svijest o cjelokupnom postojanju. Kada umremo, nitko nam ne može garantirati da će svijeta i dalje biti. Naučili smo da će ga biti. Naučili smo da će se ljudi i galaksije i dalje rađati i umirati. Ali, perspektiva iz "ja", perspektiva koja je naše jedino autentično iskustvo je: u nekom periodu u djetinjstvu počela se stvarati svijest o sebi i u nekom periodu u starosti ili pri umiranju svijest o sebi će nestajati. Što se događa prije i poslije - ne znamo.
Malo je onih koji si to krajnje neznanje mogu priznati. Lakše je i jednostavnije produljiti svoje trajanje kroz vjerovanje u reinkarnaciju ili raj i pakao. Nepoznato prije i nepoznato poslije života je za većinu ljudi suviše zastrašujuće pa mora biti osmišljeno, iako je prilično nelogično da ono što je van života pokušavamo objasniti konceptima koje stvaramo na temelju iskustava unutar života. Nema garancije da to nije projekcija na platno daleke prošlosti ili na platno daleke budućnosti koja nastaje u projektoru vlastitih vjerovanja koja su tu, u sadašnjosti.
Vremenska ograničenost je uznemirujuća i mnogima je potrebna utjeha o onom prije i onom poslije. A kada se uistinu shvati da realne utjehe nema i da postoji samo ovo što je tu – život, stalna dinamična promjena – ta spoznaja može biti izuzetno motivirajuća. Jedino što imamo je osobni razvoj, vlastita promjena. Mjerilo ljudske inteligencije nisu ni testovi ni uspješnost, već kapacitet za mijenjanje sebe.
