Naziv fašnik raširen je u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske i (prema jednom od tumačenja) predstavlja iskrivljeni oblik njemačke riječi Fasching. Ta je riječ u starijem obliku vastschang zabilježena već u 13. stoljeću u značenju „ispiti posljednju čašu“ (prije posta).

Ljudi su od pradavnine, promatrajući svoju okolinu, pratili promjene koje nastaju u prirodi smjenom godišnjih doba. Vrijeme se sastojalo od izmjena doba rasta i doba stagnacije. Sve do 18. stoljeća godina se najčešće dijelila samo na zimu i ljeto. Kad bi nakon zimskog solsticija (22. prosinca) dani ponovno postajali sve duži, vršili su se brojni obredi s ciljem da pomognu „mladom suncu“, da potaknu zemlju da se probudi i da odagnaju sile mraka. Prijelazno razdoblje bilo je posebno važno za uspjeh u sljedećoj godini. Zato ne čudi što se kod većine europskih naroda velik dio obrednih svečanosti odvijao baš u drugoj polovici zime. Čak i u visoko razvijenoj civilizaciji poput kasnog Rimskog Carstva slavile su se mnogobrojne svetkovine u čast raznih božanstava.

Zajednička je crta velikog dijela tih svetkovina bila u tome da se, u određene dane, dopuštalo inače nezamislivo ponašanje. Kako je velik dio tih obreda bio vezan uz kultove plodnosti, javna raskalašenost, neumjerenost u jelu i piću i drugi oblici nereda bili su uobičajena pojava. S prevlašću kršćanstva na području Rimskog Carstva nakon 4. stoljeća većina je tih obreda, zbog nespojivosti s kršćanskim učenjem, zabranjena.

Vrijeme od 12 dana između Božića (25. prosinca) i Sv. Tri kralja (6. siječnja) bilo je kod mnogih naroda smatrano vrlo opasnim. Vjerovalo se da u to vrijeme duhovi i duše predaka slobodno lutaju svijetom. U te bi se dane formirale povorke maskiranih ophodnika koji bi strašnim izgledom, plesanjem i bukom tjerali zle duhove. Da bi kršćane oslobodili takvih vjerovanja, crkveni su oci na saboru u Toursu 567. godine proglasili te dane „svetom dvanaetodnevnicom“ i tako izbacili iz tog vremena preostale poganske obrede.

U velikim gradovima južne Europe karneval bio najveći narodni praznik u godini. Mjesto zbivanja oduvijek je bio otvoreni prostor u središtu grada (kao u Veneciji Trg sv. Marka). Čitav karneval bio je velika predstava u kojoj su ulice i trgovi postali pozornica, a građani – i glumci i gledatelji. Tako su se promatrači često uključivali bacajući jaja ili izlijevajući vodu na povorke, a maškare su zauzvrat upadale u stanove. Glavna karakteristika ovih svečanosti bilo je preobilno hranjenje, pijenje i neobuzdano ponašanje, a građanima su se pridruživali i brojni došljaci. Karnevalske predstave i povorke doživljavali su svoj vrhunac na pokladni utorak, nakon čega bi Čistom srijedom započela korizma kad su plesovi i zabave bili zabranjeni.

  Tijekom čitave svoje povijesti Crkva je negodovala protiv razuzdanosti karnevala, no nikada ga nije ukinula. Vrijeme pokladnih ludosti davalo je ljudima priliku da se dobro „ispušu“ prije strogog vremena korizme, a propovjednicima nepresušan spremnik loših primjera i pouka. Hrane je tih dana bilo u izobilju, pa se na sve strane nešto peklo, kuhalo i pržilo. Jelo se posebno mnogo mesa i slatkoga. Često se naglašavao sukob „debelih i mršavih dana“ u likovima princa Karnevala, koji je predvodio svoju veselu družinu u borbi protiv mršave babe Korizme.

Kako se tijekom kasnog srednjeg vijeka broj stanovnika gradova stalno povećavao, velik dio njih živio je u bijedi. Karnevalsko je vrijeme obnavljalo stare rimske tradicije kada je u određene dane tijekom proslave Saturnalija svatko smio govoriti i raditi što je htio. Sluge su izrugivale gospodare, prostaci se rugali finim gospođama, a djeca starijima. Nastavljajući tu tradiciju kroz karnevalske proslave, u te dane skupine mladića ili udruženja obrtnika organizirale su svoje maskirane skupine koje su se obilazeći gradom natjecale pa i sukobljavale s drugim skupinama. U takvom ozračju nije moglo izostati niti nasilje. Jedan zapis iz Venecije s kraja 16. stoljeća bilježi da „na sam pokladni utorak uvečer bijaše 17 umorenih i vrlo mnogo ranjenih“. Pokladno je vrijeme bilo vrijeme institucionaliziranog nereda, a sve ono što se u ljudima nakupljalo tijekom godine moglo se tih dana pokazivati, od vrijeđanja vlasti, prostaštva, opijanja i prežderavanja, pa do slobodnijeg seksualnog ponašanja. Gradske vlasti i plemstvo u više su navrata zabranjivali pokladna okupljanja, najviše iz straha od izbijanja nasilja. Ne bez razloga, jer od 16. stoljeća nadalje zabilježeno je mnogo slučajeva da su seljački ustanci i nemiri izbijali baš u to doba.

Iako je velik dio karnevalskog veselja izgledao kao improvizirani kaos, mnogi su običaji dugo uspjeli zadržati svoju strukturu. Jedan je od takvih običaja biranje pokladnog kralja. Za tu ulogu bi često izabrali kakvog sitnog čovjeka (pa čak i nakazu ili ludu), pa bi mu sastavili čitavu dvorsku svitu. Tjedan dana da mu se ukazivale razne smiješne počasti, a ponegdje bi mu predavali i ključeve grada, određivali posebne ovlasti i slično.  Običaj „biranja kralja“ bio je i kod nas na jadranskom području nekada vrlo rasprostranjen, no s vremenom je nestao jer bi „kralj“ tijekom poklada imao obvezu o svom trošku gostiti „podanike“ što je mnoge upropastilo.

Drugi važan element je spaljivanje lutke na pokladni utorak. Lutka bi „preuzela na sebe“ sve zlo i nevolje protekle godine i potom bi, uz veliko veselje okupljenih, bila zapaljena, utopljena ili na sličan način uništena. Poklade nisu bile svuda jednako važne, pa tako u Skandinaviji i Britaniji gotovo da ih i nije bilo (prvenstveno zbog klime). Za razliku od toga Španjolska, Francuska i Italija, kao i središnja Europa, imaju vrlo živahnu tradiciju karnevala. U mnogim je gradovima slavljenje karnevala tijekom vremena zamrlo, no u nekima je zaživjelo i do našeg vremena pretvarajući se u prave turističke atrakcije. Mnogi gradovi danas pokušavaju oživjeti tu tradiciju. Jedan od danas najpoznatijih karnevala na svijetu (uz onaj u Veneciji) sigurno je karneval u Rio de Janeiru.