Zanaglasnicu valja postaviti ne drugo mjesto u rečenici ili iza glagola, odnosno, iza riječi kojoj po rečeničnom smislu pripada.

Težnja da zanaglasnica dođe na drugo mjesto u rečenici u hrvatskom je jeziku toliko jaka da zahvaljujući njoj možemo zanaglasnicom rastaviti imenicu od njezinoga atributa, primjerice: Moj je sin trčao – gdje je između atributa moj i imenice sin pravilno umetnuta zanaglasnica je.

Isto je i u sljedećoj rečenici gdje zanaglasnica rastavlja ime od prezimena: Delimir je Rešicki osječki pjesnik, a August je Šenoa književnik zagrebačke sredine.

U oba je primjera zanaglasnica je na valjanom mjestu. Takvo je smještanje zanaglasnice mnogima neobično, a to će biti zbog toga što ne pripada našemu uobičajenomu razgovornomu jeziku, nego brižnije njegovanomu književnomu.

Običnije je, ali isto tako pravilno, zanaglasnicu postaviti iza svojega glagola, odnosno, iza riječi kojoj po rečeničnom smislu pripada. Tako bi smještena zanaglasnica gornju rečenicu učinila nešto običnijom, ali još uvijek pravilnom: Delimir Rešicki osječki je pjesnik, a August Šenoa književnik je zagrebačke sredine.

Ipak najčešće zanaglasnicu postavljamo baš na ono mjesto na koje nikako ne bi trebala doći – ispred svojega glagola, odnosno, ispred riječi kojoj po rečeničnom smislu pripada. Tako je smjestiti zanaglasnicu pogrješno i nepravilno, a rečenice nam nikako ne bi trebale ovako glasiti: *Delimir Rešicki je osječki pjesnik, a August Šenoa je književnik zagrebačke sredine.

 Zanaglasnicu možemo smjestiti na drugo mjesto u rečenici: Sestra će Marija doći k nama.; dobro je smjestiti je iza svojega glagola ili pripadajuće joj riječi: Sestra Marija doći će k nama.; a nikako ne bi trebala biti smještena ispred glagola ili pripadajuće joj riječi: *Sestra Marija će doći k nama. Između prvih dviju mogućnosti možemo birati, ali treću nikako ne valja izabrati jer je s gledišta reda riječi posve nepravilna.

Savjet napisala: Sanda Ham