Potkraj osamdesetih godina znanstvena istraživanja iz gotovo cijelog svijeta pokazala su opravdanim zabrinutost znanstvenika za stanje ozonskoga omotača. Na njihov poticaj u Montrealu je 16. rujna 1987. potpisan Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač, čime je, uz uočavanje štetnih utjecaja određenih kemikalija na ozonski omotač, preko UNEP - programa Ujedinjenih naroda za okoliš potaknuta i izrada programa aktivnosti zaštite kako bi se spriječila dalja oštećenja. Na osnovi takvih spoznaja i aktivnosti rezolucijom Opće skupštine UN-a (49/114 od 19. prosinca 1994.) upravo je datum potpisivanja Montrealskog protokola, 16. rujna, proglašen Međunarodnim danom zaštite ozonskoga omotača. Broj zemalja potpisnica protokola, od prvobitnih 46, porastao je do danas na više od 150, među kojima je i Republika Hrvatska koja je potpisala protokol 1991. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja svake se godine aktivno uključuje u obilježavanje Međunarodnog dana ozonskog omotača, objavljujući brošure, video zapise, priručnike i druge materijale upozorenja o potrebi očuvanja ozonskog omotača.

Slogan takvih akcija, i kod nas i u svijetu, je da svatko može učiniti nešto za spas ozonskog omotača. Njima se želi podići opća svijest o potrebi zaštite ozonskog omotača koji čuva sve na Zemlji od štetnih utjecaja Sunčeva zračenja, a važan je i za atmosfersku raspodjelu temperatura i utječe na klimu na Zemlji. Na skupu o Zemlji, 1992, u Riju, usvojen je globalni plan, program za promjenu, kao ulaganje u buduće generacije, zasnovan na konceptu održivog razvoja. Narodi i vlade svijeta su pozvani na razmišljanje i sudjelovanje u potrazi za boljom budućnošću. Deset godina poslije, na nedavno održanom skupu u Johanesburgu, ustanovljeno je da se stanje u mnogome pogoršalo. Razvijene zemlje, koje su trebale i morale preuzeti vodeću ulogu u unapređenju održive potrošnje, ponašale su se ignorantski i bahato. Zemlje u razvoju su ih slijepo i nerazumno pokušavale imitirati, umjesto da su uspostavljali forme održive potrošnje u izgradnji svojih gospodarskih sustava. Nerazvijene zemlje su postale još siromašnije, ali zato obogaćene opasnom, prljavom, zastarjelom i u razvijenim zemljama uglavnom zabranjenom tehnologijom. A bogati su čak kupovali “čisti zrak” zemalja sa malim emisijama štetnih plinova, kako bi smanjili vlastiti stupanj zagađenosti.

U Hrvatskoj su od 1990. godine smanjene emisije u zrak, ali i potrošnja energije, ali je nakon 1995., zabilježen lagani rast. Najviše zagađenja izazivaju procesi izgaranja i promet, a prekomjerno zagađen zrak ima 15% gradova i naselja. Mjerenja ozona u Hrvatskoj obavljaju se još uvijek samo preko satelita. Ti podaci, u pregledu posljednjih deset godina pokazuju da nad Hrvatskom nema ozonske rupe, ali da je štetno UV zračenje poraslo za 3.3 posto zbog stanjenja ozonskog omotača za 2.4 posto. Napuštanje upotrebe freona u Hrvatskoj, premda mi nismo veliki onečišćivači, bilo je predviđeno do 2006. godine. Freoni se u Hrvatsku uvoze, jer ih mi ne proizvodimo pa će se uz sve poduzete aktivnosti kao što su obrazovanje, nadzor, servisi, prikupljanje i recikliranje sredstava za hlađenje, organizirati i obrazovanje carinika. Hrvatska će tako udovoljiti preuzetim obvezama u zaštiti ozonskog omotača, no ni nama ni nizu drugih država neće biti lako zamijeniti štetne freone onima koji to nisu ili sasvim nečim drugim. Amonijak, koji je posljednjih pedesetak godina gotovo zaboravljen, vraća se u upotrebu jer osim neugodnog mirisa nema utjecaja na Zemljin omotač.