Obzirom na tihi karakter obilježavanja Velikog tjedna (tjedna uoči Uskrsa), u tom razdoblju nisu bile primjerene nikakve svečanosti. Zbog toga je blagdan Tijelova dobio termin na prvi četvrtak po okončanju uskršnjeg razdoblja. Zbog ove dosta komplicirane povijesti, za svakoga tko nije katolik, Tijelovo je skoro redovito nepoznat praznik.

Svečano i veselo

Sam blagdan Tijelovo pojavio se početkom trinaestog stoljeća kada je augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala viđenje punog mjeseca na kojem je opazila mrlju. Puni je mjesec protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se slavila Euharistija.

Tijelovska procesija na jezeru Staffel u Bavarskoj

Blagdan je uveden kao Blagdan Euharistije (tijela i krvi Isusove). Prema katoličkoj teologiji, za vrijeme mise Isus Krist prinosi žrtvu i pri tome se služi osobom svećenika. Svećenik, pokazujući okupljnim vjernicima hostiju i kalež s misnim vinom, umjesto Isusa izgovara riječi: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv".

Vjernici na blagdan Tijelova sa svojim svećenicima idu gradom u procesiji i javno pokazuju svoju vjeru.U Ličgeu je 1246. biskup Robert de Torote odredio svetkovanje Kristova tijela u euharistiji u svoj dijecezi, a već 1264. ju je, nedugo prije svoje smrti, papa Urban IV. (Jacques Pantaléon, nekadašnji arciđakon u Ličgeu), uveo za svu crkvu pod papinskom jurisdikcijom. “Tijelovo” je u Istri “Tijelova” ili “Tilova”, nekada se rabio i naziv “Brašančevo” (Šenoa u Zlatarovu zlatu) kojemu je korijen “brašance” (“brašno” u deminutivu), te je štokavski uvoz u hrvatski. U Dubrovniku se zove i Korosante, po talijanskome.