UNESCO ove vrste pismenosti u dokumentu „Alexandria Proclamation“ posvećenom pismenosti u 21. stoljeću naziva pismenostima preživljavanja jer je napredak društva i pojedinca nemoguć bez tih vještina. Računalna pismenost posebice je važna budući da se i druge razine pismenosti u velikoj mjeri razvijaju putem nje. Ona uvjetuje informatiziranu komunikaciju koja je neizmjerno važna za napredak društva i pojedinaca unutar njega.

Činjenica je da nam novi komunikacijski kanali omogućuju da brzo i efikasno odgovaramo na učestale promjene u našoj okolini. No, pitanje je jesu li novi komunikacijski kanali toliko dobri da zbog njih trebamo u potpunosti izbaciti tradicionalne, koji i dalje na efikasan način mogu prenijeti naše poruke, misli i osjećaje!? Sjećate li se kada ste zadnji put napisali i poslali nekome pismo ili čestitku za rođendan? Hm, baš i ne, jel' tako? Sjećate li se kada ste to učinili putem maila, Facebooka ili SMS-a? Nedavno. Vrlo vjerojatno radi se o danima ili možda čak satima.

Komuniciranje putem elektroničke pošte i društvenih mreža dio je naše svakodnevnice. Pristup njima dostupan nam je na gotovo svim mjestima: kod kuće, na fakultetu, u kafićima… Bilo kada, u bilo kojem trenutku možemo biti online za sve koji nas žele kontaktirati ili mi želimo kontaktirati njih. Komuniciranje putem tih kanala itekako nam je olakšalo neke životne situacije. To im je od samih početaka bio i cilj.  Šezdesetih godina, kada su američki znanstvenici počeli raditi na mreži putem koje bi vojska komunicirala, nisu znali kako će ta mreža izgledati, kako će se njome služiti… Jedino što su znali jest da ta mreža mora olakšati i ubrzati proces komunikacije. Zamišljeno – učinjeno. Kada je 1976. godine kraljica Elizabeta poslala prvi e-mail, nije toliko marila o jezgrovitosti poruke; jedino što je u tom trenutku bilo bitno jest da osoba s druge strane Atlantika u što je moguće bržem roku dobije smislenu poruku. E-mail, društvene mreže i ostali informatizirani oblici komuniciranja uspješni su jer su brzi, efikasni, rješavaju stvari u hodu. U samo nekoliko sekundi, na kratak i smislen način možemo komunicirati s osobama koje se nalaze ponekad i miljama daleko.

Sjetite se koliko ste puta trebali neku kratku informaciju o nekom predmetu na fakultetu, a niste imali vremena ni potrebe otići na konzultacije. E-mail je bio idealan način komuniciranja: kratko pitanje - kratak odgovor i problem je riješen. Zamislite sada da se stvar malo zakomplicirala, da profesoru ipak morate malo opsežnije objasniti što vas muči. Hoćete li i tada napisati e-mail ili zbog ozbiljnosti situacije možda čak i dva, znajući da profesor vjerojatno neće imati dovoljno vremena i/ili volje pročitati vaš e-mail kada još mora ispraviti stotinjak kolokvija i pripremiti prezentaciju za sutrašnje predavanje? Vjerojatno nećete jer, iako nam e-mailovi olakšavaju način komuniciranja, često nisu najbolji način komuniciranja. E-mailovi se brzo pišu, još brže čitaju i brzo zaboravljaju zbog čega moraju biti kratki i jasni. Poruke poslane e-mailom ili nekim drugim internetskim kanalom vrlo često su jednolične, svaki e-mail nalikuje onom prethodnom, ali i onom kojeg je Ivan poslao Marku; nema puno osobnosti (osim profilne slike ispred našeg imena). Komunikacija se odvija u zadanim okvirima iz kojih je teško izaći. Za razliku od tog,a pisma kao tradicionalan oblik komuniciranja, koja pomalo odlaze u zaborav, odišu osobnošću.

Mnogobrojna pisma ostavila su neizbrisiv trag na povijesnoj vremenskoj crti. Ona su oduvijek predstavljala iskaz bliskosti i poštovanja prema osobi kojoj su namijenjena bez obzira na sadržaj. U mnogočemu, ona su odraz naše osobnosti jer mali djelić svog identiteta – naš rukopis - direktno prenosimo na komad papira. Ljepota pisama jest upravo u toj osobnosti kojom odišu. Primatelj zna da je to pismo namijenjeno isključivo njemu, zna da mu je osoba koja piše posvetila dio svoga vremena, da istovremeno nije mogla raditi druge stvari, i to cijeni. Pismo je puno teže ignorirati, ono je opipljivo, fizički prisutno u našoj stvarnosti. Ono nije kao e-mail - dio nekakvog skupa u kojem se posebno ne ističe. Svako pismo svijet je za sebe. Pokušajte na komadu papira napisati isti sadržaj dvaput i uvjerit ćete se da se on ipak razlikuje. No, čitanje i pisanje pisama zahtjeva vremena. Potrebno je izdvojiti vrijeme da biste ga napisali, zatim je potrebno vremena da stigne od pošiljatelja do primatelja te, na kraju, potrebno je vrijeme za pročitati ga. Tu za mnoge prestaje svaka želja za pisanjem pisma jer u današnjem vremenu, nekako nam uvijek nedostaje vremena, onih dodatnih pet minuta koje bi bitno promijenile stvari. 

Ljudi su uvijek tražili najbolje načine kojima bi si olakšali jedan od najkompliciranijih životnih procesa – komunikaciju. Srž komunikacije – prenošenje smislenih poruka – nikada se nije mijenjala, ali kanali jesu. Danas su ti komunikacijski kanali informatizirani, ponekad do te mjere da u potpunosti istiskuju tradicionalne. E-mail i slični kanali bitno olakšavaju našu svakodnevnu komunikaciju. Brzo, jeftino i efikasno - u roku nekoliko sekundi možete razgovarati s osobom koja je miljama daleko od vas, ali to nije sve – možete razgovarati s više njih iz vaše sobe, kafića, pa čak iz tramvaja - online ste 24 sata dnevno. Zbog toga činjenicu da nam e-mailovi i društvene mreže uvelike pomažu u svakodnevnoj komunikaciji, nitko ne može opovrgnuti. Funkcionalnost i jedinstvenost koju nam oni pružaju drugi kanali ne mogu pružiti. No, ti kanali prečesto postaju zagušeni. Nekoliko poruka na e-mailu, nekoliko poruka na fejsu dovoljno je da izgubimo želju za komunikacijom. Megabajti diktiraju veličinu naše poruke, sam izgled, a ponekad i sadržaj jer komuniciramo šablonski – stvaramo novi virtualni jezik. Šaljemo si smajliće :), puseke :* i pozziće umjesto pozdrava, poljubaca i sl., ponekad zaboravljajući na osnove gramatike i pravopisa. S druge strane, pisanje pisama iziskuje minimalnu pismenost. Ona su dovoljno osobna da bi njima izrazili svoje misli i osjećaje i dovoljno jasna da bi njima iskazali poštovanje prema osobi kojoj su namijenjena. Toplinu, opipljivost i osobnost koja odlikuje pisma, osim izravnog govora, ne može iskazati drugi komunikacijski kanal. Jasno je da u 21. stoljeću pisma u određenim situacijama nisu praktična jer je potrebno neko vrijeme da stignu od pošiljatelja do primatelja, ako se kojim slučajem ne izgube u pošti.  

E-mail i pisma su kao dvije vrste vlakova: jedan je ekspresni, a drugi je obični, putnički. Ekspresni vlak dovest će vas do odredišta u što kraćem roku, ali propustit ćete panoramu koju možete vidjeti putujući običnim vlakom. I jedan i drugi ovisno o situaciji imaju svoje prednosti i mane. Tako je i s pismima i e-mailovima. Oba oblika komuniciranja imaju svoje čari. E-mailom svu komunikaciju možemo riješiti u hodu – kratko i brzo, bez puno napora i novca, uzimajući u obzir da je to poprilično funkcionalan, ali ne i blizak način komuniciranja koji ne priliči baš svakoj komunikaciji. S druge strane pisma nam nude čitavu panoramu: njima na najbolji način možemo iskazati prisnost i poštovanje prema osobi kojoj pišemo. Ona su opipljiva i fizički prisutna u našoj stvarnosti. Moguće ih je iznova čitati i osjetiti tu prisnost, no zahtijevaju  više vremena, više napora te je pisanje pisama u nekim situacijama pomalo zastarjelo.

Napisati e-mail ili pismo? A zašto ne oboje!? Upotreba jednog kanala ne znači nužno isključivanje drugog. Otkrićem pisma ljudi nisu prestali razgovarati. Pisanje pisama, stoga ne mora nužno zamijeniti e-mail. Pismo ne predstavlja zaostalost, jednako kao što e-mail ne predstavlja napredak.  Život nam je na svu sreću pun različitih situacija koje zahtijevaju različite načine komuniciranja, na  nama je da odaberemo najprikladniji.