Neverbalnom komunikacijom izražavamo osjećaje, iskazujemo stavove, otkrivamo svoju osobnost, obilježja svojega karaktera, potičemo ili mijenjamo verbalnu komunikaciju.

Više od polovice informacija u neverbalnoj komunikaciji daje izraz lica, posebno u izražavanju osjećaja. Mimikom se koristimo kada su riječi neprikladne i na taj način otklanjamo ili ublažavamo pogreške u komunikaciji. Geste su usklađene s govorom i predstavljaju važnu dopunu osjećajnim izrazima lica. Važan su dio našeg verbalnog iznošenja tako da ponekad nesvjesno gestikuliramo čak i kad s nekim razgovaramo telefonom.

Tijelo također šalje znakove. Govor tijela poseban je kanal neverbalne komunikacije, a uključuje držanje tijela, dodirivanje, orijentaciju tijela, kimanje glavom i rukovanje. Dodir pokazuje naklonost, bliskost, katkad dominiranje, dok je orijentacija tijela važna za socijalnu interakciju. Na primjer, okretanje leđa nekome u društvu znači da nismo zainteresirani za komunikaciju. S obzirom na to da se često nađemo u situaciji kada ne želimo pokazati svoje osjećaje, govor tijela nam katkad više šteti nego pomaže.

Vrlo je važan oblik neverbalne komunikacije vizualna komunikacija. Gledanje i kontakt očima povezani su s temom razgovora, s tjelesnom bliskošću, sa spolom osoba u interakciji i s obilježjima ličnosti.

Neverbalna komunikacija i razvoj socijalnih vještina

Od najranijeg se djetinjstva djeca uče pristojnom ponašanju. Društveno prihvaćenim gestama pokušavaju se, osobito prije polaska u odgojno-obrazovne ustanove, ukloniti nepoželjne geste, tj. pokazatelji nepristojnosti kao što su upereni kažiprst, naslanjanje laktovima na stol i sl. Dio takvih kretnji djeca nesvjesno nauče jednostavnim oponašanjem okoline, a dio nauče svjesno jer im netko to prenese. Veliki broj djece  dolaskom u školu prenosi već naučene kretnje koje su u predškolskim sredinama bile poznate i ispravno tumačene. U novoj situaciji to ne mora biti tako pa se mogu pogrešno tumačiti. Na primjer, velik broj djece ne podnosi dodir ako nisu dovoljno bliska s nekime pa neprimjereno reagiraju. Stoga je potrebno neverbalne poruke ispravno prevoditi i staviti ih u kontekst nove sredine. Tu započinju i prve lekcije razvijanja socijalnih vještina: prihvaćanja, empatije, suradništva i tolerancije.

Svi ekspresivni oblici neverbalne komunikacije prepoznaju se dvojako: kao prijeteći, ugrožavajući ili kao prijateljski, blagonakloni te se s uočenim stavom sugovornika oblikuje i vlastito držanje i ponašanje.

Neverbalna komunikacija i odgoj

Neverbalne komunikacijske vještine utječu na odgojno-obrazovno postignuće i socijalnu kompetentnost. Oni koji su uspješni pri slanju i primanju poruka vjerojatno će se bolje prilagoditi uključivanju, razvijanju i održavanju pozitivnih odnosa. Poznavanjem pravila neverbalne komunikacije lakše razumijemo druge, a u okolinu šaljemo sliku o sebi kao o samosvjesnoj i pouzdanoj osobi. Tako se  stvaraju temelji na koje se nadograđuju sve ostale osobine samoostvarene mlade osobe spremne za život u društvu i za društvo.

Veći se dio školovanja budućih odgojitelja, učitelja i nastavnika zanemaruje uvježbavanje sposobnosti neverbalne komunikacije, koje uključuju i neverbalni izraz.

Djeca bi trebala više vježbati neverbalne i druge komunikacijske sposobnosti kako bi se pripremila za svijet odraslih gdje takve vještine imaju višestruku dobrobit.